KOTOR VAROŠ, 22. decembra – U vremenu kada se vrijednost čovjeka sve češće mjeri onim što posjeduje, a ne onim što nosi u srcu, mnogi vjeruju da je sreća sakrivena u luksuznim vilama, skupocjenim automobilima i bankovnim računima. Trka za bogatstvom, neprestano nadmetanje ko će imati više, bolji automobil, veću kuću, skuplji sat, postalo je pravilo života.
Ljudi su toliko zaokupljeni sabiranjem cifara na računu da ne primjećuju kako im prolaze dani, kako im se osmijesi gase, a srca hlade, kako im život prolazi, kako dani gube boje, a ljudi postaju samo brojke u kalendaru. I dok jedni gomilaju bogatstvo vjerujući da će im donijeti spokoj, drugi, sa mnogo manje, žive ispunjenije i sretnije.
Svuda oko nas može se vidjeti slika ljudi koji žive samo za posao, za još jedan ugovor, još jednu investiciju, još jednu stvar na popisu prestiža. Njihovi dani su ispunjeni sastancima, rokovima i brigom o tome kako će u očima drugih izgledati uspješni. Rijetko imaju vremena za porodicu, rijetko zastanu da se dive izlasku sunca, rijetko osjete miris jutarnje kafe bez žurbe.
S druge strane, postoje i oni koji nemaju mnogo, ali imaju ono najvažnije. Imaju život koji se ne svodi samo na zarađivanje. Njihova sreća se ne nalazi u bankovnim računima, već u trenucima provedenim sa voljenima. Njima nije potrebna vila da bi se osjećali bogato, dovoljna im je topla riječ, iskren osmijeh, bliskost porodice i prijatelja.
Koliko je samo onih koji su sve stekli, a opet im nešto nedostaje? Kuće su im velike, ali prazne. Stolovi su puni hrane, ali nemaju s kim da je podijele. Njihova imena su poznata, ali ih rijetko ko iskreno spominje. Noću, kada ostanu sami sa sobom, ni sav novac ovoga svijeta ne može kupiti spokoj koji dolazi iznutra.
Nasuprot tome, postoje oni koji nemaju mnogo, ali nikada nisu sami. Njihov dom je ispunjen smijehom, ruke su im uvijek spremne da pomognu, a srca im kucaju za druge. Oni nemaju satove vrijedne bogatstvo, ali imaju vrijeme za one koje vole.
Na kraju, kad se podvuče crta, ostaje pitanje, šta zaista ostavljamo iza sebe? Hoće li se ljudi sjećati naših automobila, računa u banci i skupih odijela? Ili će pamtiti riječi koje smo izgovorili, trenutke koje smo podijelili i ljubav koju smo nesebično davali?
Jer nije sreća u onome što može stati u sef, već u onome što ostaje u srcima drugih. Ne mjeri se život brojem kupljenih stvari, već brojem osmijeha koje smo izmamili. Oni koji prekasno to shvate, često shvate i da su u trci za materijalnim zaboravili živjeti. Zato, dok jurimo za onim što se može kupiti, ne zaboravimo ono što je zaista neprocjenjivo, a to je ljubav, mir i osjećaj da nismo sami.
ĐURO KRČIĆ
Potpisujem svaku riječ
Pare i novac nista ne znače u odnosu na neke stvari koje se ne mogu kupiti njima. Zdravlje, porodica i duševni mir su nesto sto je mnogo bitnije od para. Ne vrijede ni milioni ni milijarde ako nemas ove tri stvari.
Bravo i svaka cast!
Nije to bas tako.ima svugdje i dobrih i losih.ljudi sto znaju se nasmijat.proveselit.biti humani.pritec u pomoc bez obzira na pare.pare su prolazne.broji se ljudskost
Baš tako!
Sve to ljepo zvuci napisano,a kad u kuci nemas,djeci treba osnovno da imaju a ti bez para.
Da li mozes biti sretan,gkedati neimastinu,djecu u vec potrosenoj obući,odjeći,nemas za uzinu kako treba da ponesu a kamoli da kupe.Ytebas doktoru ici ee mnogi neidu spararaju na sebi proce bice bolje.Eto budi sretan
Bravo profesore!