KOTOR VAROŠ, 21. juna – Nikad se ne prodaje drvo u šumi i riba u jezeru, govorili su pametni ljudi. Svi smo ih samo trebali slušati, i uživati u plodovima svoga rada, ali…
Jedan od veoma važnih i vrlo bitnih ekonomskih problema građana BiH je nedovoljna finalizacija i ono proizvodnje što je ostalo i što teškom mukom nekako funkcioniše. U čemu je problem i kako ga riješiti? Suština problema je u samom naslovu ove priče, jer suprotno razvijenim i naprednim zemljama mi ovdje, ali za stvarno prodamo kravu da bi mogli da kupimo sir, kajmak, pavlaku ili mlijeko.
Primjera ima na desetine. Prodajemo balvane umjesto namještaja, voće umjesto kompota, pekmeza ili rakije, povrće umjesto salata i ajvara, grožđe umjesto vina, stoku umjesto mesnih prerađevina, mlijeko, a ne mliječne proizvode, i tako u nedogled.
Ne treba biti mnogo pametan ili načitan da se shvati koliko bi značilo za našu osiromašenu ekonomiju i ovu napaćenu zemlju da nije tako, već da finalizacijom proizvodnje privredu podignemo za nekoliko stepenika na viši nivo.
Stopa nezaposlenosti, koja po nekim procjenama u BiH iznosi daleko preko 40 odsto, bi bila znatno manja da umjesto izvoza trupaca i rezane građe otvaramo fabrike namještaja, da ne prodajemo voće i povrće već pravimo fabrike za njihovu preradu, da se grožđe iz sunčane Hercegovine prerađuje u vino, da prodajemo nadaleko poznate sireve i kajmak sa geografskim porijeklom umjesto žive stoke, da…
Nabrajati bi se moglo do sutra ali evo jednog primjera koji na jasan način pokazuje koliko bi za BiH bilo značajno da se uvedu neke sistemske mjere.
Prema istraživanju koje je prije dvije godine provela Svjetska banka (WB) u oblasti šumskih resursa, BiH je jedna od najbogatijih evropskih zemalja i najbogatija od svih zemalja jugoistočne Evrope i nalazi se među državama koje nazivaju “zelenim rajem na zemlji“. Više od polovina njene teritorije, preko 53 procenta, je prekriveno šumama. Uvijek, a posljednjih godina posebno, šume su postale strateški resurs od kojeg mnoge zemlje svijeta zarađuju značajna finansijska sredstva. Ali veliki broj zemalja među kojima, čini mi se, prednjači BiH nekontrolisanom sječom i prodajom trupaca za izvoz koji se koriste za dalju preradu u drvoprerađivačkoj industriji u razvijenim zemljama Evrope i posle toga nam se vraćaju u vidu raznog namještaja po višestruko većim cijenama.
Problem je i u tome što su kapaciteti drvne industrije oduvijek prevazilazili potrebe tržišta BiH, što je jedan od razloga zašto se 75% proizvodnje plasira na inostrano tržište (oko 300 miliona evra od ukupno 400 miliona kolika je vrijednost proizvodnje sektora šumarstva).
Treba napomenuti, i ne zaboraviti, (bez obzira na navedene pokazatelje) i u ovakvim uslovima da je drvna industrija rijetka grana privrede u Republici Srpskoj, koja ostvaruje značajan suficit u međunarodnoj trgovinskoj razmjeni, a koliko bi tek bilo dobro da primarnu preradu drveta što više mijenjamo većom finalizacijom proizvodnje u vidu namještaja, stolarije za građevinarstvo, montažnih drvenih kuđa, parketa, briketa, peleta i ostalih proizvoda od drveta.
Čini mi se da se vremena mijenjaju i da ipak za dobrobit naših građana shvatamo koliko veliki značaj za našu privredu bi imala finalizacija proizvodnje u svim privrednim granama.
Đuro KRČIĆ
