KOTOR VAROŠ, 3. marta – Malo poznato svjedočanstvo o danima koji su prethodili atentatu u Sarajevu… Dragoljub Bakić, kasnije poznati kragujevački profesor istorije, 1923. godine našao se u Sarajevu, u školi za rezervne oficire.
Tamo je upoznao Jova Čiču. Sprijateljili su se. Jovo je povremeno pominjao svoju sestru, Dragicu, te kako je ona bila bliska Gavrilu Principu. Bakić, istoričar stare škole, školovan u Francuskoj tokom i poslije Prvog svjetskog rata, odmah je shvatio da se radi o potpuno nepoznatom, prvorazrednom svjedočenju o čovjeku koji je promijenio svijet.
Uz obilatu Jovovu pomoć, već 1924. godine uspio je da dobije pismo od Dragice, tada već udate Savić, koja je sa sinom Mironom i mužem Urošem živjela u Kotor Varošu.
”Glas Kotor Varoša” će narednih dana opširnije pisati o životu Dragice Savić i njene porodice u Kotor Varošu.
Ona je u pismu, koje je objavljeno u begradskoj štampi, prikazala svoje poslednje susrete s Gavrilom Principom, neposredno uoči atentata. Ispostavilo se da je i ona trebalo da učestvuje u atentatu, ali je to u poslednji čas otkazano. Dragica o tome gotovo nikada nije pričala, čak ni najbližima, osim nekih usputnih crtica.
Poznati novinari i publicisti onog doba pokušavali su da doznaju bilo šta, uzalud. Odlučila je da o tome ne govori ništa pre nego što prođe pedeset godina. Jedini trag je ostao u pismu Bakiću, koje prenosimo u cjelini.
Gospodine,
Veoma rado odgovaram na Vaš upit o sarajevskom atentatu, tim prije jer ste odlučili Vašim predavanjima pomoći onu ucviljenu srpsku majku u čijoj je kući čuvano oružje i utvrđen plan kako će se uništiti ona neman, ona uprava, koja je do srži htjela da isisa naš onda podjarmljeni narod. Ja se već sada uzrujavam pišući Vam ove redke, a kako je bio pribran, prezriv i hladnokrvan naš veliki Princip. Uvijek mi je govorio „rad”; i samo rad je naše oslobođenje.
Moje poznanstvo sa Gavrilom datira od njegove pete gimnazije. Ja sam tada išla u višu djevojačku školu, te mi je Gavro još onda donosio slike i razglednice o Srbiji i gdjegod je našao ma šta našega, donosio je i sa oduševljenjem tumačio sadržaj. Svi su mu džepovi bili puni zapisaka, sličica i knjiga. Čitao je i meni je davao da čitam. On me je prvi upoznao sa stranom literaturom, donoseći mi uvijek najljepše prijevode za koja je istom danas vidim da su doista bili dobra ukusa. Ispitivao me je o sadržaju pročitanih stvari, vagao je i dotjerivao i svoje i moje shvaćanje, te je u meni i zapalio nacionalnu iskru i vaspitao me dotle, da mi je povjeravao sve, a na koncu i atentat.
Ali je naše prvo drugovanje potrajalo vrlo kratko, jer je Gavro uskoro otišao u Beograd da tamo nastavi svoje studije – višu gimnaziju. Rekao mi je pri rastanku, da odlazi u zemlju slobode i rada, da se onamo preko Drine pripremi za veliku zadaću, koja ga docnije čeka u njegovoj užoj domovini – Bosni. Rekao mi je da ći mi pisati kad god imadne novaca, a i da će mi uvijek poslati po koju novu knjigu i umjetninu. I doista mi je slao razne doktrine, liriku, pripovjetke i roman, razne slike iz balkanskog rata, ali je to sve spaljeno za vrijeme istrage o atentatu.
Srbija, Srbija, sloboda i narod, to su bile riječi koje su uvijek nadopunjavale sadržaj.
Dolazio je dva puta iz Beograda. Prvi put za vrijeme prvih ferija, a drugi pred atentat.
Dolazio je pun sarkazma o društvenom i državnom uređenju tadašnjem kod nas.
Imao je starijeg brata, trgovca drvetom u Hadžićima na hercegovačkoj pruzi, te bi se tamo odmarao, ali je prečesto dolazio u Sarajevo i bio u društvu Mraza, Pušare, Ilića, Grabeža i Čabrinovića, pokoj im svima. Umio je i da se zadocni i potroši koju banku i pusti malo mašti na volju. Odijevao se nemarno i jednostavno, ali je privlačio pažnju svojim držanjem. Osrednjeg rasta, glave malo pognute, jaka u kaputa uzdignuta, šešir navučen do očiju, ruke uvijek u džepovima i kretanje nehajno i flegmatično. Ali kada je podizao glavu i pogled, davao je onda istom izraz pravog Gavrila. Miran i dubok pogled kao plavi Jadran sabirao je veoma zrelo suštinu ondašnjeg društvenog i državnog razvoja.
Prilazio mi je na ulici, pratio me je do zadnjeg ugla naše ulice i tu smo se rastajali, zadržavajući se uvijek poduže u razgovoru o opažanjima u čemu je Gavro bio neiscrpljiv. Zvao me da se upišem u Klub jugoslovenske nacionalne omladine i obranio me je jednu večer od batina, kada su me kocima napali radikalni omladinci.
Kada je došao zadnji put u Sarajevo, bio je kao i uvijek raspoložen, pun lijepih pripovijedanja o Beogradu i Srbiji. Pričao mi je o Skerliću, Sekulićevoj, Jankovićevoj, o ženskim društvima, o „Narodnoj odbrani”, njenoj zadaći i cilju, pokazao mi je sliku Voje Todorovića, pričao mi o komitama i bombama i tako me pripremao dok mi nije napokon sedam dana pred atentat kazao kojom je namjerom došao u Sarajevo. Te tople večeri sjedili smo na jednom kamenu nedaleko kuće mojih roditelja (na Cekavcu). Noć je bila topla, ali zastrta poderanim krpama oblaka, koji su se gomilali i rasturali sa sviju strana ukrštajući se neprestance, prijetilo je veliko nevrijeme. Gavrilo mi reče da je umoran, ali tako umoran kao one beogradske babe o praznicima po kapijama, koje samo još prstima miču.
Sjedio je na kamenu, obuhvatio kolena rukama, pognuo glavu, okretao palcima po zraku i ćutao, dugo. Odjedanput se prenu, izvadi sat i nervozno se osmjehnu: „Draga”, reče mi, „za 7 dana moram umrijeti!” Ustao je i otišao ne rekavši više ni riječi, ali sam ga i suviše dobro razumjela. Sutra dan, gotovo u isto doba, našli smo se na istom mjestu. Susreo me je pri povratku s privatnog francuskog časa. Tlo je bilo klizavo, kamenje vlažno, zrak hladan i mokar, munje su se ukrštale dok se oblaci ne sastaviše te uz strašnu tresku i lomljenje presekoše munje nebo i proli se velika ljetnja kiša. I cijelu je nedjelju bilo iz dana u dan nevrijeme, munje i gromovi i nad Sarajevom je bilo tamno i strašno kao da vulkan riga. Govorili smo o sjajnom dočeku koji se priprema krvnicima Habzburškim i o onim malim tajnim sjednicama u Oprkanj ul. u kući majke Ilića, koje će osujetiti sve te pripreme i ceremonije. Gavro se umio tako izazivački smijati da su me srsi podilazili od njegova smijeha, a hulio je na Austriju kao da je moćniji od onih gromova, koji su padali jedan za drugim. I zaista je bio. Sarajevo je sa one visine izgledalo kao da strahuje žmirkajući električnom rasvjetom kroz onu maglu i kišu, a Gavro je stajao kao Bog gromovnik kunući i grozeći se Austriji i kao da je iz ruku bacao one gromove tako da su parali sa njegovim riječima i gestovima.
Tih zadnjih dana, naši su sastanci učestali bili, razgovor se neprstano kretao o atentatu, stajali smo ispod strehe radi nevremena i ja sam često gubila prisebnost od strašnih priča Gavrinih.
Na tri dana pred atentat, opet uz prasak gromova, zvao me je Gavro na tajnu sjednicu, ali kako je bilo 9 časova u noći ne smjedoh od roditelja. To je bila ujedno i posljednja odlučujuća sjednica. O tima tajnim sastancima najbolje Vam zna pričati majka Ilića, koja je bdila nad svojom srećom, svojim sinom Danilom i njegovom družinom.
Sutra dan mi je Gavro rekao da je kocka pala na njega, Grabeža i Čabrinovića. Reče mi da ću ja imati zadaću pokraj njega stajati na onom znamenitom ćošku, da ne bi on sam proizveo kakvu sumnju. Ja mu rekoh, da će moje III god. na ekskurziju u Dubrovnik u 5 č. izjutra u nedelju 28/VI 1914: našto mi on reče, da ne smijem ići, a ja mu obećah da neću. Tu smo veče opet pripovijedali o atentatu, bombama i oružju prenošenom kradom iz Srbije, pokazao mi je ušiven cijankalij na prednjoj strani kragne u kaputu. Govorio mi je o svim mogućim kombinacijama bijega u Srbiju, odakle će mi opet kao komita pisati, o trovanju ako ga uhvate. Ali su mu sve potrgali tukući ga i vukući ulicom, te ja držim, da mu se je otrov prosuo, a da niko ni opazio nije, jer bi se Gavro sigurno otrovao da mu je otrov bio pri ruci kao što je mislio. Jednoga se samo bojao, da atentat neće uspjeti, a to ga je dovodilo u rasijanost i očaj. Uzdao se je najviše u sebe samoga, o Grabežu se je dobro izražavao, dok ga je Čabrinović zabrinjavao, da neće biti dovoljno spretan, da će izgubiti prisebnost.
Uoči atentata opet smo bili pod jednom strehom u našoj ulici, opet su rikali gromovi i kiša lila, opet je Gavrilo govorio svojim dvostrukim tenorom i opet sam gubila prisebnost i rasijano gledala u sat, na kome je Gavro pri blijesku munje brojao satove do smrti. Ukazasmo sastanak sutra u nedelju u 8 č. izjutra na Baščaršiji. Rastasmo se i ja mu dadoh kišobran moga oca, kojeg je otac poslije poznao u corpus delicti.
Majka me dočeka mrka lica, a ja joj rekoh: „Nemoj majko tako, sutra će poginuti onaj krvopija Ferdinand, a nemoj se uznemiravati ako i mene zatvore, jer i ja imam udjela u atentatu.” Majka mi bljesnu očima, skoči da zove oca, ja je prepriječih, rekoh joj da nije majka, da nije Srpkinja, ako ocu rekne. Rekoh joj, da sam osjećala dužnost, da samo njoj reknem i da je već sve spremno i uređeno, da se ništa izmijeniti ne može, te je bolje da se ništa ne zna, samo neka se umiri. Ona mi to i obeća, a ja legoh bezbrižno i prespavah noć u jednom komadu. Razumije se da je moja majka o svemu ozbiljnije i sa brigom i osjećajem razmišljala, bdijući cijelu noć i u jutro mi je rekla nasamo, da se nikud ne smijem maknuti od kuće, „neka ga ubiju” reče, „ali ne moraju tebe ubiti i nas sviju”. Ja joj se zarekoh da neću, a dok je otac istupio iz kuće, izgubila sam se bez šešira i otrčala ka Baščaršiji, gde me je Gavro već čekao. Vedar kao i obično, pognute glave, podignute jake pozdravi me i upita: „Hoćemo li na Golgotu?”. Zamolih ga da ode sa mnom u staru crkvu. Posrćući ušla sam i molila se pred ikonom Bogorodice ne znam koliko, ali mi Gavro reče da sam se dugo zadržala. Molila sam kao nikad do tada i odlučivala sam da li ću poći sa Gavrom ili ne i neka unutrašnja sila reče mi „ne”. Izađoh lakša i preporođena i rekoh Gavri: „Ja ne mogu s tobom”. On me duboko promotri i reče, da je i on to isto odlučio čekajući me, jer da je od mene premnogo tražio. Uopšte, reče, kad bi znao da ću za sigurno sam uspjeti, presreo bih sviju i odvratio ih od čina, jer da osjeća da će biti previše žrtava i krivog razumijevanja, a on bi sam poricao sve i svakoga. Otpratio me natrag do blizu kuće i putem mi se zakleo da budem mirna i spokojna, da me nikad ni spomenuti neće makar mu meso kidali. Ja sam plakala, ali me je njegov mir tješio, jer je on bio potpuno miran, samo nešto malo blijeđi u licu i glas mu je bio dublji i malo drhtav. Reče mi da pozdravim moju majku i neka mu moja majka oprosti, jer da on nema svoje majke. Izvadi ruku iz džepa: „Draga, zadnje ti s Bogom, više se nećemo nikad vidjeti, sjeti me se kadgod i oprosti mi”, pruži mi ruku, za čas je istrže i izgubi se. Ja sam ostala gušeći se u suzama i dugo mi je ruka mirisala na ono ubojito oružje i na barut.
I tako više nikad ne čuh dvozvučnog tenora Gavrina, nikad više ne čuh njegovu najmiliju pjesmu „Stojanke”, nikad više ne vidjeh onaj duboki modri Jadran – Gavrine lijepe oči.
Jedno vas molim. Ne ističite mog imena nigdje, jer je ovjde u ovim redovima djelić moje duše, a Gavro će mi oprostiti kad mu jedanput pođem na grob (na kom još nikada bila nisam) i dovedem mu na zakletvu moga sina Mirona koji je majci dika i ponos.
Izvolite zadržati ove moje redove kao dokumenat istine, kao uspomenu na moga brata i mene i neumrlog Gavrila.
Primite izraz dubokog poštovanja sa željom mojom, moga muža i moga jedinca da uspijete u Vašoj zadaći u Gavrinoj Šumadiji, koja mu je tako draga bila.
Draga, Uroš i Miron Savić
Kotor–Varoš 20/II 1924.
Profesor Bakić je doslijedno poštovao želju Dragice Savić. Nju i pismo nikada nije pominjao, kamoli objavio, sve do 1964. godine, tačno pedeset godina poslije atentata. Tek tada je poslao dijelove pisma „Politici”, koja ih je početkom jula objavila. Pismo je 1972. godine objavljeno u Bakićevoj knjizi „Pet vekova Kragujevca”, kao dodatak. Kasnije je rijetko pominjano i citirano, čak i 2014. godine, kada se navršilo sto godina od atentata.
