KOTOR VAROŠ, 4. avgusta – Njive u selima u kotorvaroškom kraju, u neka sretnija vremena, polovinom jula i početkom avgusta bile su preplavljene kršnim koscima sa svih strana, a pjesma kupilica razlijegala se do vrhova Đekanovića Visa, Boraka, Kuzmića, Lipovca i Kikelja, Borja…
Svaka domaćinska kuća u imala je više od pet krava, a rijetko je bilo seosko domaćinstvo koje nije imalo bar omanje stado ovaca.
Farmi i tovilišta junadi bilo je više od 40, a stočari iz ovog kraja imali su više od 10.000 goveda.
– Bila su to dobra vremena. Nijedna travka na ovim našim njivama nije mogla propasti, a svaka parcela je po dva puta košena, jer smo hranu za stoku morali obezbjediti. Po 30 kosaca je nekada kosilo na mojim njivama, a sada ta plodna polja u korov zarastaju – priča starina Vinko Miločić iz Zabrđa.
Kaže da je rat poharao sela u ovom dijelu Srpske, a stočarsvo unazadio za više od 30 godina.
– Duša me zaboli kada vidim ove nepokošene njive. Nekada smo ih od šume otimali i svaki pedalj obrađivali, ali više ne možemo. Mladi, trbuhom za kruhom, otišli u grad, a mi stariji ni za života nismo, a kamoli za poljoprivredu. Platimo ljudima, pa nam kosilicama pokose ovo malo njivica oko kuća, a zemlja u brdima propada. Zamolio sam komšiju Lazu da pokuša kosilicom pokositi bar brijeg iznad krama, ali se mašina pokvarila. Nije da se hvalim, ali ja sam taj brijeg, u svoje vrijeme, kosio kao djetelinu i bio sam jači od Lazine kosilice – pripovjeda starina.
I Vinkov komšija Petar sa sjetom se prisjeća vremena kada je svaka kuća u Zabrđu i okolnim selima po pet kosaca davala, dodajući da je nekada dobra ’’lepara’’ zlata vrijedila.
– Nema ovdje više ni dobrih kosa, a ni kosaca. Sve je to u zaborav otišlo. Nekada je kosibaša bio seoski knez i njegova je bila poslednja, a po ’’kovanice’’ smo pješke išli u Mrkonjić Grad kod tamošnjih kovača. Muško čeljade koje iza sebe nije ostavljalo dobru omašinu nije se moglo ni oženiti, jer ga cure nisu htjele ni pogledati – veli Petar.
Dobro se, kaže on, u to vrijeme moglo i pojesti, dodajući da je, kada je bio u punoj snazi, nakon koševine mogao ’’smazati’’ pola šerpe civare.
– Pričao sam unucima kako se nekada, nakon kosidbe, moglo dobro pojesti, a oni gledaju u mene kao da sam izludio. Ne vjeruju mi da se nekada muškost gledala po širini omašine. Sada im je bitno da imaju dubok džep i dobro auto, a i današnje cure, boga mi, samo na to gledaju. Vole bogatog, pa makar bio ružan k’o đavo i žgoljav k’o lovačko kerče – zbori Petar.
