Nataša Kovačević: Tajkunizacija Vrbanje i njenih pritoka

KOTOR VAROŠ, 24. februara – Po izmijenjenom Zakonu o zaštiti prirode,  zabranjena je dalja izgradnja mini hidroelektrana u prvoj i drugoj zoni zaštite u Srbiji, uključujući i one koje su započete, ali postojeće hiroelektrane neće biti rušene.

Dakle, ovako je u Srbiji. A kako je kod nas?

Najavljena izgradnja  više mini hidrocentrala u kotorvaroškom kraju nema nikakvo racionalno objašnjenje, jer one, generalno posmatrano, učestvuju u ukupnoj proizvodnji električne energije u razmjeru od samo dva do 3,5 odsto.

Proces planiranja, projektovanja, izgradnje i korišćenja mini hidrocentrala je na štetu životne sredine i protiv interesa lokalnog stanovništva. Nastavak izgradnje tih objekata doveo bi do ozbiljne degradacije životne sredine na brojnim lokacijama u opštini Kotor Varoš, što bi značilo i uskraćivanje prava građanima ove opštine da koriste prirodne vrijednosti koje imaju.

Opština Kotor Varoš je bogata čistim planinskim rijekama, koje bi mogle biti ogroman turistički potencijal, a ne poligon za uništavanje.

Mora se sagledati i analizirati postojeće stanje, zauzeti jedinstven stav i konačno jasno i glasno reći koliku imamo štetu, a koliku korist od mini hidrocentrala. Uvjereni smo da Kotor Varoš od njih ima minornu korist i nemjerljivo veliku štetu.

Jer, kada zahvatite vodu iz naših rijeka, pa je vodite nekoliko stotina metara  kroz cijevi, pa je propustite kroz turbine i vratite u vodotok, automatski uništavate  život, odnosno činite ekocid u tim vodotocima.

Brojne studije rađene u Evropskoj uniji ukazuju na negativan uticaj koje male hidroelektrane imaju na životnu sredinu.

Za to vrijeme, privatnim kompanijama kod nas koje proizvode električnu energiju iz malih hidroelektrana, kroz naknadu za subvencionisane proizvođače električne energije iz obnovljivih izvora,  građani plaćaju ogromne iznose kroz mjesečne račune za struju.

Većina malih hidroelektrana su derivacionog tipa i grade se u brdsko-planinskim predjelima, kod vodotokâ sa velikim padovima.

Iz Centra za životnu sredinu iz Banjaluke imaju objašnjenje za ovu balkansku “zlatnu groznicu”:

Za male hidroelektrane se daju subvencije i zagarantovan je otkup električne energije po višoj cijeni.  Ove investicije se isplate za nekoliko godina.

Često se kao prednost hidroelektrana navodi da će opštine imati korist od koncesione naknade koju investitor uplaćuje, međutim ti iznosi su jako niski.

“U posljednje vrijeme imamo bum hidroelektrana do 250 kW koje su u potpunosti privatne investicije za koje je investitor oslobođen od plaćanja koncesione naknade. Na ovaj način dajemo naš najznačajniji resurs potpuno besplatno”, upozorava Jelena Ivanić, asistentica na programu Energija i klimatske promjene u Centru za životnu sredinu.

Na Balkanu se, kaže ona, nalaze još uvijek čiste i divlje planinske rijeke koje su pogodne za izgradnju ovih objekata i situacija je u svim zemljama Balkana ista.

Nevladina organizacija Centar za životnu sredinu i Koalicija za zaštitu rijeka već godinama uporno upozoravaju na štetne posljedice gradnje hidroelektrana na planinskim rijekama, a sve je snažniji i otpor koji pružaju sami građani. Uprkos tome, nadležne institucije se slabo oglašavaju na ovu temu i ne postoji kvalitetna javna debata o ovom problemu.

Ne sluša se ni glas lokalnog stanovništva, koje je uglavnom protiv izgradnje ovih objekata.

Kasno se uključuju u proces ili ih se potpuno zaobiđe, pa imamo slučajeve da građani dežuraju mjesecima dan i noć čuvajući svoju rijeku od početka radova, jer znaju šta ih čeka.

Aktivisti za zaštitu rijeka glasno upozoravaju da male hidroelektrane nanose štetu prirodi, ekonomiji i građanima  i donose korist samo pojedincima koji se na ovaj način bogate.

“Svaka rijeka na kojoj je izgrađena hidroelektrana je u manjoj ili većoj mjeri uništena i njen ekosistem i kvalitet vode su degradirani. Količina električne energije koja se dobija iz ovih postrojenja je neznatna u odnosu na štetu koju nanose. Već sada imamo dovoljno primjera koji to potvrđuju”, kaže Jelena Ivanić iz Centra za životnu sredinu.

Zbog svega navedenog, aktivisti Centra za životnu sredinu traže da se dodijeljene koncesije i planovi za izgradnju hidroelektrana revidiraju.

”Male hidroelektrane građene su i u razvijenim evropskim državama, ali su uništile njihove rijeke, pa se danas u tim zemljama ulažu milioni u revitalizaciju rijeka”, navode iz Centra za životnu sredinu.

“U Evropi je sve razvijeniji pokret uklanjanja brana i drugih barijera na rijekama da bi se rijeke oživjele. Svjesni su štete koja je nanešena i danas najviše ulažu u solarne i vjetroelektrane. Mi bismo trebali naučiti na njihovom primjeru, a ne raditi isto”, poručuje Jelena Ivanić.

Njene prognoze nisu nimalo optimistične.

“Naše rijeke prve kategorije koje su pitke koristimo za proizvodnju električne energije koje i ovako imamo za izvoz, dovešćemo se u priliku kada ćemo kupovati vodu. Količina proizvedene struje iz ovih objekata je neznatna, imamo primjer Republike Srpske gdje je izgrađeno 17 malih hidroelektrana koje mogu da podmire potrebe četiri odsto stavnovništva RS za električnom energijom. Računajte koliko je to uništenih rijeka.”

Investitorima znače unosan posao, ekolozima opasnost za biljni i životinjski svijet. Riječ je o malim hidroelektranama, kojih je sve više.

Ekolozi upozoravaju da osim buke i vibracija te vizuelnog narušavanja okoline, mini hidroelektrane predstavljaju opasnost za ribe i druge vodene životinje kao i za kompletan biosastav.

Ekolozi kažu da male hidroelektrane predstavljaju proporcionalno istu prijetnju za male rijeke kao velike hidroelektrane za velike rijeke. Gubici koji nastaju uništenjem rijeke i njene okoline se novčano nikad ne mogu nadoknaditi. Nepouzdane su i sa aspekta klimatskih promjena.

Oni takođe tvrde da male hidroelektrane nisu isplative za državu, nego isključivo za investitore. Zato uspješno i cvjeta taj biznis.

Ipak, i pored svega toga nastavlja se juriš na sve vodotoke i tako će biti dok narod i država ne zaštite svoja prirodna bogatstva od interesa pojedinaca.

Najviše primjedbi stručnjaci stavljaju zbog narušavanja ekosistema, smanjenja biodiverziteta, fragmentacije staništa riba.

Evropska komisija dala je Rumuniji nalog, ili obavezujuću notu, da ispita održivost koncepta MHE jer su u kratkom periodu podigli više od 500 objekata i značajno narušili kvalitet vodenih ekosistema u brdsko-planinskim područjima.

Ide se čak dotle da se predlaže ukidanje povlašćenih, takozvanih fid-in tarifa za MHE. Smatra se da status povlašćenih proizvođača stvara nefer uslove na tržištu, pri čemu je energetska korist mala, a ekološka šteta nesrazmerno velika.

Sam čin gradnje je vrlo destruktivan. Prave se vodozahvati teškom mehanizacijom, polažu cjevovodi koji se često i do nekoliko kilometara ukopavaju u samo riječno korito. To je ozbiljno narušavanje staništa za živi svijet.

Tokom ljetnjog perioda korisnici MHE često svu vodu iz korita reke usmjere u derivacione cjevovode da bi imali što više vode za pokretanje turbina, veću proizvodnju električne energije, a time i profit, pri čemu dolazi do uništenja živog svijeta u vodotoku.

Suština problema je što se MHE predstavljaju kao izvor čiste i obnovljive energije, iako se u praksi to pokazalo kao potpuno netačno. Izgradnja i njihovo funkcionisanje su se pokazale kao vrlo štetne po rijeke i živi svijet vezan za njih, a pritom zauzvrat dobijamo vrlo malu količina proizvedene struje iz MHE, gotovo beznačajnu u ukupnoj proizvodnji.

Proizvodnja električne energije iz mini hidroelektrana je najveća u proljeće kada ne manjka struje, a ljeti i zimi, kada je struja najviše potrebna, nje nema ili je proizvodnja iz MHE minimalna. Pri tome, ovakvi hidroenergetski objekti (HE) ne doprinose ni uvećanju broja radnih mjesta, jer su ovakve HE visoko automatizovane, njima se upravlja daljinski i najčeće je dovoljna samo jedna osoba koja obilazi i održava funkcionisanje nekoliko MHE.

Ova praksa je u razvijenim zemljama već neko vrijeme napuštena, prije svega zbog štete koju pričinjava prirodi, a čak se postojeće hidrelektrane brane i ruše.

Kako izgleda u praksi izgradnja i funkcionisanje MHE?

Paralelno sa riječnim tokom očisti se gotovo kompletna obala reka i iskopa se rov u koji se ubace velike cijevi, a dio toka u navedenoj dužini se preusmjeri u te cijevi. Kada voda prođe kroz turbine za proizvodnju struje, voda se vraća u dio rijeke nizvodno.

Zašto je ovo štetno?

Prvo zamislite kako izgleda kada se raskopa korito male planinske rijeke u sred očuvane prirode, zatim kada ta ista rijeka ostane bez 70 odsto vode kako zakon maksimalno dozvoljava (u praksi to najčeće znači da preko 90 odsto vode bude ugurano u cijevi), što čini da praktično kilometri riječnog korita ostanu suvi.  Ovo dalje za posljedicu ima nestanak ili značajnu promjenu u živom svijetu koji naseljava tu rijeku i njenu okolinu, dok lokalno stanovništvo ostaje bez mjesta za rekreaciju, razvoj turizma ili bez vode kojom zaliva svoje obradive površine. Takođe u brojnim slučajevima nakon izgradnje MHE dolazi do nestanka lokalnih izvora pijaće vode ili do njihovog drastičnog smanjenja.

Tako  hidroelektrane na rijeci Ugar za mnoge nevladine organizacije predstavljaju ekološku katastrofu i zločin nad prirodom.

Nataša Crnković, predsjednica banjalučkog Centra za životnu sredinu kaže da bi posljedice izgradnje elektrana za prirodu ovog kraja mogle biti katastrofalne.

’’Te takozvane mini-elektrane vodu uzimaju direktno iz korita rijeke i onda je cjevovodima sprovode do postrojenja u kojima se proizvodi električna energija. Pri tome bi morao biti ispoštovan određeni biološki minimum, što znači da te elektrane ne bi smjele uzimati više od jedne trećine vode te rijeke. To u praksi, međutim, ne funkcioniše, tako je očigledno slučaj i sa Ugrom i to je zaista jedna velika katastrofa“, objašnjava Nataša Crnković, diplomirana ekologinja.

NATAŠA KOVAČEVIĆ