Protojerej-stavrofor Dragan Veleušić: Neka svoga i u gori vuka

0

MILVOKI, 5. decembra  – Jutro na pomolu. Magla, koprenasta i lijepa za gledanje kroz prozor, provlači se gradskim ulicama. Na raskrsnicama ona ne poštuje zeleno i crveno. Izumire vijevica koja je cijelu noć odnosila i donosila smetove prhutastog sitnog snijega, bez milosti prosutog na usnuli grad. Valjda će dolaskom novog dana i razgaliti.

Kroz staklena vrata koja se nailaskom čovjeka okreću oko svoga vratila izbi na ulicu umorna Dara. Kao čistačica u ovoj zgradi radi samo dvije sedmice. Zastade! Bože, šta je ovo? Preklopi rubac preko lica, okrenu se oko sebe i vidje da je sama. Ko bi još ako ne mora i bio ovdje u ovo doba dana! Malo teže kroz maglu i snijeg, na satu na zgradi banke preko puta ulice vidi da do dolaska gradskog autobusa ima još oko petnaestak minuta. Tako piše na rasporedu koji u vidu male knjižice stalno nosi u svojoj torbi. Još je tamna noć.
– Dobro, imam vremena, sačekaću unutra – zbori u maramu.

Mlad momak u uniformi obezbjeđenja, ležerno naslonjen na radni sto, klimnu joj glavom u znak razumijevanja i odobravanja. Dara nesvjesno, kao po nekoj urođenoj ili stečenoj unutrašnjoj potrebi za odbranu od zime, cupka u mjestu pred izlaznim vratima kao da se nalazi na ulici. Vrijeme odmiče, a neki nemir se u nju useljava i kljuca u mali mozak.
Evo ga! Stiže prvi jutarnji autobus. Ulazi Dara tromim i umornim korakom i vidi da se u njemu nalaze samo četiri čovjeka. Svi su crnci, ili kako to ovdje kažu, tj. bolje rečeno, da ne bude rasne diskriminacije, Afro-amerikanci. Za nju, u ovo doba, svi su sumnjivi. Da li se vozikaju da bi osjetili toplinu kao u zapećku, idu na posao ili kao i Dara idu s nekog posla? To ona ne zna.
– Pa, ludačo jedna, valjda k'o i ti – sama sebi odgovara.

Po kaljavim ritama na njemu, po zamašćenoj i izmršenoj bradi i kosi koja kao na strašilu viri ispod kačketa sa znakom nekog fudbalskog kluba, jedan od njih je sigurno beskućnik. Ko zna kako je, gdje je i pod kojim mostom proveo noć! Nekoliko sati u toku noću gradski autobusi ne saobraćaju. Eto, ovaj prvi bijeda koristi da raskravi kosti i ono što ima na kostima. Vidi se da niti on plaća na ulazu, niti vozač, koji je jedna garava žena od stotinjak kila, na kojoj se samo oči izbuljeno bijele, od njega šta traži. Vjerovatno se ovo ponavlja svakoga jutra. Poznaju se. Dara ima sedmičnu kartu.

Kreni, stani, kreni, stani, sve polako, ispusti putnike, prihvati putnike i mimoilazi vozila koja čiste snijeg na ulicama… Tako to ide. Snijeg obično ne čiste dok on ne stinja ili prestane. Ali, dolazi jutro i radni dan zahtijeva protok saobraćaja.

Škripuće kolijevka pored furune sa lončićima poredani bez reda, a neko dijete ostavlja ulazna vrata otvorena. Kao lopov u ponoć ili dugo motovilo preko praga se uvlači hladan magličasti vazduh. Neko viče i kaže da se zatvore vrata. Okna na prozorima išarana igličastim figrama koje liče na listove pelina. Dara pripekla tabane pred furunom, otpija iz lončeta vruće mlijeko i vidi dvorišni mir u kom šapuću krupne pahuljice koje, kako se to kaže, padaju kao lopari. To Dara sanja.

– Madam, madam, probudite se, poslednja je stanica –Wake up! – drmusa je ona žena vozač. Trže se Dara, ni furune, ni mlijeka, unezvijereno okreće glavu i polako dolazi sebi. Ništa vozača ne pita jer i ne umije, kako bi, pipa svoju torbicu da provjeri je li još tu uglavljena među koljenima i sa drškama stisnutim među zgrčenim prstima. Ovu ženu što vozi prvi put vidi. Nova je. Da je onaj što obično vozi na ovoj liniji, vjerovatno bi primijetio te bi je na vrijeme probudio. Ona sad samo zna da mora da izađe. Gdje se nalazi – shvati da ne zna. Stala zbunjena na trotoaru i već se stresa od hladnoće, razgleda i shvata: zasigurno pojma nema gdje se obrela. Na ovom ćošku nikad nije bila. Snijeg zalijepljen na tablicama na kojima su ispisani nazivi ulica. Preko puta je otvorena benzinska pumpa. Skloni se ona unutra i već usput iz torbice vadi mobilni telefon. Steže telefon i poluglasno mrmlja: ”O, djeco moja draga, hvala vam. Sve sam se nešto opirala, a sad vidim šta ovo znači”, mrmlja Dara poluglasno. Dobro, odavno zna kako da koristi telefon, ali onaj stari bio je jednostavniji.

Šta sad? Ni jedno od djece nema vozačku dozvolu, a bogami ni iskustva, posebno na ovoj zimi, još spavaju jer tek je pet sati ujutru. Muž je već na putu na posao. I on ide autobusom. Sigurnije je, ne plaća parking za kola, a od autobusa do firme vrlo je blizu. Samo što mora ranije da krene. Ona se malo smiruje i smišlja koga da zove. Kroz ono debelo neprobojno staklo sa nekoliko rupa na sebi gleda je sanjivo neki tamnoput čovjek i pita je kako može da joj pomogne.
– OK, OK – odmahuje Dara rukom i u sebi misli: ne vrijedi ti slijepom namigivati, pusti me vrau.

Koga sad zvati? Djever je u bolnici već nekoliko dana; muž na poslu. Da…, prija Jela nekidan razbila kola na poledici. Zvaću kumu Ilinku. Ona će da mi to učini. Mlađa je, a zna nešto i engleskog. Čekaj, jadna, prvo se malo smiri. Ovdje si na sigurnom, a i toplo je.
Tako Dara sa sobom raspravlja.

Zvoni! Zvoni! Niko se ne javlja. Uključuje se ‘sekretarica’.
– Kuma draga, ako me čuješ javljaj se – poluglasno i promuklim glasom izgovara. Ništa! Prekida vezu. Pravi se da nešto traži po rafovima i gnjavi telefon u ruci. Još ništa! Bira broj ponovo.

– Alo, ko je to ovako rano? – čuje se odjednom s druge strane.
– Kuma mila moja, ja sam, Dara. Oprosti molim te, ali ti si jedina koja mi u ovoj muci možeš pomoći.

– Šta se dešava, kumo? Zar ti nisi već došla s posla? Gdje si ti? – začuđeno je pita Ilinka.
– Ništa ne pitaj. Na jednoj sam benzinskoj, a gdje – pitaj Boga. Daću ti ovoga što ovdje radi pa će ti on objasniti. Ti se spremi i dolazi po mene. Sva sam pometena. Hoćeš li moći da izađeš kolima?

– Hoću, hoću, Ratko je poranio i očistio ‘drajvej’. Daj mi toga.

Gazda završi razgovor, vrati joj telefon i kaže joj:

– Don't worry.“ (Ne brinite). Pokazuje joj na spremljenu kafu iz automata. Opet ona odmahuje i učtivo mu se naklanja misleći u sebi: Hvala ti k'o rođenom, ali sad mi nije nidošta.

Trebalo je kumi oko dvadeset minuta da stigne. Istrči Dara i bez Thank you, upada u kola, skljoka se na sjedište, ljubi kumu Ilinku i briznu u plač. Ne može ništa da joj kaže, već samo jeca. Još su joj pred očima sjecikese, siledžije, pjandure, drogeraši i slični. Pokazuje kumi rukom da samo vozi. – Joj, majko moja, majko moja – ponavlja Dara kroz jecanje u suzama.

– Smiri se, kumo moja, važno je da si ti u redu i da sam ja s tobom. A bila sam se prepala, pravo da ti kažem. Vidim da si čitava. Ako te niko nije dirao, onda je sve dobro. Sad ćeš kući, pa Bože pomozi.

Stigoše kod Dare. Dara, normalno, pozva kumu na kafu. Kad su ušle ona zbaci kaput sa sebe, izvini se kumi i ode u kupatilo da se malo sredi da je djeca kad ustanu ne bi vidjela ovako umuzganu. Ilinka se prihvati kuhinje da ona spremi kafu.
Kad su sjele Dara uze obje kumine ruke u svoje i opet kroz nesuzdržane suze tiho joj govori:

– Do neba ti hvala.

– Čekaj, stani malo, šta je bilo i otkuda ti tamo gdje sam te našla? -prekida je Ilinka.
– Otkud?! Jadna sam ti i kukavna. Ti znaš gdje ja čistim. Poslovođa mi noćas natovari dva sprata da sredim. Dolaze danas neki važni gosti, možda su im neke gazde iz Vašingtona, šta ja znam. Jedna Meksikanka zadnjeg momenta javila da je bolesna. Kova nije bila otišla kući, pa je ovaj doveo da mi prevede. Onda Daro udri i pokrij i njen sprat. Noć, nigdje nikoga. Nije meni problem, znam šta treba, pomalo i pjevušim, ali požuri. Opet, nema potrebe da mislim. E, baš zato, kad sam sama misli mi odlete u prošlost…

Kao šefica prodaje, kad se samo sjetim, imala sam divne ljude u timu – milina jedna. Istina, radila sam i bila odgovorna, to tako dođe, ali bila sam neka šefica. Tako su me i zvali i uvažavali. Šta ti ja pričam, ti to sve znaš. Zlo dođe! Ode sve! Samo glava na ramenu osta. Sad sam čistačica i to u noćnoj smjeni, pa ti vidi. Ali, i neka sam. I to je za ljude. Živjeti se mora. Ti, kumo, znaš da Slavo dobro zarađuje. Al’ zdravstveno je pakao. Eto, ja ustvari mojom mukom i zaradom i pokrivam zdravstveno osiguranje za sve nas u kući. Bez toga – nema šanse. Tih nekoliko naših žena koje rade u istoj zgradi voze se zajedno kolima naizmjenično. Ali ja sam sama u smjeni. To će da potraje dok se ne otvori neko mjesto u njihovoj smjeni, pa valjda ću se nekako ugurati. Samo ono što trošim za autobus biće dovoljno da se zahvalim onoj koja vozi, bez obzira koja je. Mada, čujem da
su se nekidan nešto zakačile pa Danka ne ide sa njima, muž je vozi na posao, a vraća se autobusom.

Svejedno, draga moja, šta se ustvari desilo? Onako premorena i snena, a u autobusu pojačano grijanje, ja ti zaspim. Ne znam ni gdje je to bilo. Ako neko ne povuče onaj
konopac što je pružen iznad prozora, a niko ne čeka na stanici, vozač i ne staje. I kad je stajao kad su drugi izlazili ja nisam osjetila. Uostalom, kako će vozač znati gdje ja treba da izađem! I tako, on stigao na poslednju stanicu, a vidjela si gdje je, i tu će da pravi pauzu. Primijetio me je i probudio me. Ja zbunjena iza sna, a šta sam sanjala bolje da ti ne pričam, ti bi se smijala, izletim napolje i dalje znaš. Jest, pokazivali su mi sinovi na mapi gdje je sjever, jug i ostalo, ali još je ovdje sve novo za mene. Uzeće mi vremena. Ovaj dio grada se zove ovako, onaj onako, ma bježi…Opet, kumo mila, do Boga ti hvala.

– Popij kafu, kumo, ohladi se. O, ja i zaboravila. Teško meni. Šta je , tu je.
– Vidiš, kad razmislim, više mi od života đavo odnese nego što mi je ostalo. Bog im sudio! Mislim, svima onima koje tuđe rane ne bole, a oni su ih iskopali. Jedino što me tješi je to što sam svoje rane u svijet odnijela pa ne mogu da ih sole. Onda, gledam ovu djecu i priznajem da mi ona život produžavaju. Pilići moji dragi! K'o mačka mačiće vucala sam ih po pojatama, šupama i sobicama, svašta sam radila samo da imaju šta da ubace u usta. Ne bilo tako nikome. A ti znaš gdje je moj Rašo u sužanjstvu ni kriv ni dužan proveo devetnaest mjeseci. Hvala Bogu, eto, ostali smo živi, a djeca su mi zdrava i napredna.

Dobro uče obadvojica. Biće to dobri ljudi. Jadna ti sam, oni zlo samo kao kroz maglu pamte, onaj mlađi manje, a mi ih time ni ne opterećujemo. Kad budu malo zreliji znaće sve. Jedino se ne mirim sa nekom logikom, ako je to uopšte logika: kao dobri stručnjaci jednog dana, Bog im dao zdravlja, izgrađivaće državu koja je i kumovala i direktno učestvovala u rušenju zemlje koja ih je rodila i sad samo po rođenju njihova.

Daj, da više ne kukam. Ne isplati se. Djecu ću uskoro dizati i spremiti im doručak. Moraju u školu. A tebi, kumo draga, neću ovo nikad zaboraviti. Neka svoga i u gori vuka.
Malo im je da se triput ljube, deset minuta se rastaju, pa onda svaka svojim poslom žuri.

 

Protojerej-stavrofor Dragan Veleušić, starješina hrama Svetog Save u Milvokiju 

PODELI