Rade Berak: Ljubavne poruke na lipi u srcu Grabovice

MELBURN, 21. januara –  U jednom od prethodnih tekstova pisao sam o ljepoti Grabovčanki, svjestan da je to mač sa dvije oštrice, ali i svojevrstan izazov za svakog ko se iole bavi pisanjem. Napomenuo sam da sam svakako izostavio pojedine osobe, ali uljudno pozvao čitaoce i moje savremenike da se jave i budu direktni učesnici.

Grabovačka lipa prije desetak godina 

Da se vratimo Grabovici. Gledao sam video prilog RTRS-a o Grabovici koji sam skinuo i ponosno pokazujem prijateljima. Možete zamisliti kako mi je srce zaigralo kad sam prepoznao neke likove…

Divno je bilo vidjeti maljavsku rijeku koja tako ponosno “hrani” te vodenice, zatim tu ljepotu djevojaka i dječaka u narodnim nošnjama KUD “Sloga”, te crkvu Rođenja Presvete Bogorodice…

Ipak, mislim da nema priče o Grabovici bez Vrbanje, te divne, pitome i bogate rijeke koja ponekad zna da bude i surova što je dar prirode i ništa više. Ona vijekovima teče i žila je kucavica za sve Grabovčane, ali u isto vrijeme i simbol kojim treba da se ponose.

Njena pritoka Grabovačka Rijeka je cijelim svojim tokom vlasništvo Grabovice i njenih proplanaka i obronaka, koji se poput zaštitnog štita izdižu iznad nje i stvaraju nevjerovatan pejsaž i ljepotu prirode. Od samog izvora u Miljanovićima, ona nosi svu bistrinu, ali i tajnu života i stradanja tih divnih, ponekad grubih ljudi i sve to, u nekom svom časnom trenutku, predaje Vrbanji, čini je većom i grandioznijom i šalje dalje u svijet.

Gdje na svijetu ima toliko broj vrba, lješnika, oraha i voćki koje sa Vrbanjom dijele i dobro i zlo? Gdje na svijetu ima tako čista pastrmka, pliska ili škobalj? Nema nigdje! Obišao sam pola svijeta, vidio mnoga čuda prirode, ali Vrbanja je jedna i jedinstvena. Mi smo joj se najviše radovali ljeti zbog kupanja, a najmanje u proljeće kada je znala poput probuđene nemani da odnese mostove, naročito onaj koji je tih godina mog života u Grabovici spajao istu sa Mirkovićima i dalje blatnjavim glibom do koljena, sa ostatkom Maljeve. I, uvijek su ljudi dizali novi, krpili stari… Život je tekao. To srebrnasto talasanje, tihi žubor i kaskade ni Nobelovac ne bi mogao opisati, niti slikar naslikati… To treba golim okom vidjeti i doživjeti. Grabovica bez Vrbanje ne bi bila najljepše selo na svijetu, niti bi Vrbanja bila to što jeste da  ne prolazi svojom velikom dužinom kroz Grabovicu.

Ne znam da li je u životu ona lipa koja se šepurila preko puta nekadašnje zadruge u Grabovici? Bilo je to sveto drvo. Svojim pirodnim kišobranom po imenu krošnja, štitilo je putnike koji su čekali autobus, a isto tako, čaj od njenih cvjetova je bio najukusniji. Mi klinci toga vremena smo u rano proljeće jeli njene sočne i ukusne listove. Debelo stablo, koje se poput sirene izvijalo nebu pod oblake, služilo je zaljubljenima da ostavljaju poruke  i na  vijek i vijekova pokazuju svoje osjećanje prema voljenim osobama. Koliko je samo srca probodenih Amorovom strijelom bilo u to kultno stablo urezanih. I ja sam jednom  nožićem, kojim je baba Mićinica ljuštila krompir, urezao isto to srce sa porukom: “Svim djevojkama koje ovo vide”. Verujem da je to u međuvremenu zaraslo ili je neki namrgođeni šumar poput lokalnog šerifa, sve to poništio u cilju zaštite zelene površine.

Mladi Grabovčani, naročito onaj muški dio slobodno vrijeme provodio je uglavnom igrajući fudbal. Omiljeno igralište nam je bilo na Lukama odmah ispod škole, gdje je Vrbanja pravila ogromnu krivinu i napajala tu ravnicu koja je uvijek bila zelena. Vrlo često smo znali da se podijelimo na Partizan i Zvezdu, pa je tako i nastalo navijanje za jedan od ova dva srpska velikana. Nerijetko su sa nama igrali i nešto stariji momci koji su dolazili iz viših škola ili gastarbajteri iz zapadnoevropskih zemalja.

Najbolji fudbaler moga doba kojeg pamtim je Milovan Đekanović. Bio je to pravi vihor kad bi se stuštio po lijevoj strani,  a onda su iz njegove ljevice sijevali gromovi, a golmani mogli da odbrane samo ako bi ih kojim slučajem lopta pogodila u tijelo. Poslije njega dominantan je bio Novo Babić koji je takođe imao silovit udarac ali i prefinjen dribling. Sa Novom sam bio veoma blizak prijatelj, pa smo znali često da odemo u gornje Mirkoviće gdje smo na visoravni pikali loptu i kad bi se ista otkotrljala niz obalu kroz šumu bilo je ludačkog trčanja i potrage.

Radoslav Đekanović, takođe moj školski drug i lični prijatelj iz tog vremena, bio je veoma jak u duelima i igra glavom mu je bila posebno jaka. Čuo sam da je kasnije napravio lijepu karijeru u kotorvaroškoj “Mladosti” što mi je jako drago. U te bisere sa loptom moram izdvojiti i Milana Petrovića, sina šumara Ilije, koji je bio baš tehničar. Pa, onda Milorad Brljić, Milorad Đekanović. Naravno bilo je tu i drugih dobrih i talentovanih klinaca, recimo čuo sam mnogo godina kasnije za Milana Đekanovića, pa neke momke iz Miljanovića, Krčića, Todorovića… Ja sam bio neka vrsta korisnog igrača. Po sopstvenom ubjeđenju prilično brz,  jer sam kasnije u vojnoj školi pobjeđivao u kros trkama na Jahorini i imao sam dobar njuh za gol. Postigao sam dosta golova, neke od njih namještene i srećom, tek kasnije kad sam u Makedoniji igrao za jedan opštinski klub u jednoj sezoni, postigao sam ravno 88 golova. Možete zamisliti kakva je to liga bila kad sam ja postigao toliki broj golova?

Bilo kako bilo svi mi nabrojani smo igrali za Grabovicu u određenim periodima i to je ono što me čini još ponosnijim na to prelijepo selo.

Ne bih u ovom nastavku da vas više zamaram. Treba odvojiti vremena pa sve ovo čitati. U sledećem nastavku pričaćemo malo o Kotor-Varošu, o Kneževu, Beracima… Do tada, ostajte mi u zdravlju i veselju. Do čitanja!

Rade Berak, specijalno iz Melburna za ”Glas Kotor Varoša”