CIRIH, 19. jula – Ovdje u Švajcarskoj, a vjerujem i u ostalim zemljama, pojavila se jedna nova generacija “velikih preduzetnika” (biznismena) koji vam ne daju mira.Telefon svakodnevno zvoni, trebate li kredit, osiguranje, novi telefon itd. Kod Švajcaraca je običaj da se ne zove ni prerano, ni prekasno, ni u pauzi za ručak, nego oko 12 h. I gle čuda, novokomponovani “biznismeni” baš u tim terminima dosađuju, zovu, guše, dave, ali samo “svoje” one sa “ić” u prezimenu!
Naprosto vas bombarduju, kao preparane ploče, trudeći se da iskamče neki franak, onako na divlje, bez truda, rada i bez mozga. Većina mojih poznanika se žali da više ne može čuti zvuk telefona. Čak su otišli tako daleko da vas „dave“ i na mobilni.
Mogu ih samo zamisliti, kad u vrjeme ferija poplave zemlje „Ex-Yu“. Šepure se kao paunovi, pričaju bajke o lakoj i brzoj zaradi, dodatno zaluđuju već zbunjenu omladinu, koja zaista vjeruje da se tamo, “na tom Zapadu” zgrće lova, kao lopatom. A većinu od njih, još uvjek podržavaju (finansiraju) roditelji, koji su pošteno radili po fabrikama, servisima, bolnicama i sl.
Ranije su vam, devedesetih, ovdje u CH, kucali na vrata, opet naši, nudeći sve i svašta. Od posuđa, posteljine, da uđete u neku sektu, jehovine svjedoke i ostale gluposti. Naravno, prije zvona pogledaju imena na sandučićima i ako je “ić”-evo ih :”Zemljače, jarane, ovake robe nema niđe, ma nema ni u Arizoni kod Brčkog.”
Sad su ih zamjenili ovi malo moderniji koji su kao „usisivači“ i jedino što znaju je da od “svojih” isprose koji franak, koji ugovor i poneki poen kod “gazde“. Nije rjetkost da i u najzabačenijem dijelu Švajcarske naiđete na neku baraku, neku napuštenu garažu ili tvorničku halu i koga ćete sresti tamo? Pa, zemljaka, naravno. Onog u trenirci i cipelama. Ispijenog užarenog lica, sazdanog od želje da se što brže i što lakse dokopa nekog “dinara” pa nazad, u svoj zavičaj da diže vilu, malo veću od svog komšije. Zaboga, pa mora pokazati i dokazati da on dolazi sa Zapada.
A naši mladi, iz cjele Ex-Yu, hrle, kao grlom u jagode na Zapad, puni nade, vjere… Naravno, uređeniji sistemi i države nude veće šanse za posao, zaradu i život, ali uvjeren sam da to nije budućnost za njih. Ne mogu, uostalom, svi otići. Budućnost je da uzmu stvar u svoje ruke. Da uzmu svoju budućnost u svoje ruke, a ne da budu sluge, doduše, malo bolje plaćene sluge!!! Šta ono bijaše naslov ovog teksta?
Rade Bunić
