CIRIH, 22. juna – Godinama vodim rasprave sa Švabama i Švajcarcima, ubih se objašnjavajući da mi Balkanci nismo ništa lošiji od njih, od drugih, ali…
Vozeći se nedavno mojom omiljenom stradom, a to je “Balkanska ruta” koja obuhvata; Zg-Os-Bg-Ns-Bl, po starom običaju, na radiju slušam lokalnu muziku. Naprosto mi ne ide narodnjak kroz Sloveniju, kroz Zagorje se nameću neke “Jabuke” i ono “pod Brajde”, na ulazu u Zagreb, godi mi Ksenija Erker, Arsen ili Gabi, a kad se krene ravnicom dalje prema izlasku sunca, Ravna Slavonija traži tamburice:”Haj sto je bećara to je Osječana”.
Onda dolaze Okučani i ono: “Kada Savu pređem Banja Luku pratim,tamo gdje se rodih želim da se vratim.”
Na Mostu u Gradišci ili Brčkom, može brate početi ona stara, dobra narodna, što srce lječi: “Banja Luko i ta tvoja sela” ili “Polomiću čaše od kristala”…
Eh, tako bi to trebalo da bude! A kako je? Daleko bliže, nažalost, onim Švajcarcima što tvrde da mi Balkanci jednostavno imamo baš ono što zaslužujemo!
Šta mi to imamo? Imamo predivnu zemlju, jednu od najljepših i sa najbogatijim prirodnim ljepotama, ali neobrađenu. Zapuštenu, bogatu „nakaradnostima“ do neba. Zelena, crvena i plava boja smjenjuju se kao na traci i jasno ti poručuju ako nisi “obojen” tom bojom, nisi dobrodošao!
Imamo nacionalizma, šovinizma, zlobe, mržnje i netrpeljivosti u neograničenim količinima. Kad prijeđeš most u Brčkom, pa kreneš prema Banja Luci, ređaju se neka mala mjesta, kojima ne trebaš znati naziv, dovoljno je vidjeti grafite kraj puta. Oni ti jasno kažu gdje si i da li si u domenu “postaja” ili radio – stanica? Na banalnom primjeru muzike, čovjek (normalan i neopterećen čovjek) se zapita: Zašto? Dokle?
Kad god na talasima uhvatim “postaju” već znam šta sljedi, svaka druga pjesma, dere se ona idiotina od konobara, poziva na Kupres, vadi mač, vodi domoljube u rat, nudi zlo. A vijesti?
Gadljivo i odvratno lamatanje o problemima, krizi, nezaposlenosti, neslozi, raskolu u vlastii poslije pauze opet svaka druga pjesma dere se i urliče onaj skot. Neshvatljivo. Barem nama koji dolazimo iz drugačije uređenog sistema. Ljudi su ti koji čine sistem, a sistem izgrađuje ljude!
Umjesto da se zahvalno Bogu na ovako divnoj zemlji, klimi, flori i
fauni, zelenim šumama i bistrim rijekama, troši se energija, švrljaju grafiti mržnje, pjeva se pozivajući na netrpeljivost.
Sve, samo se ne radi. Drugi upečatljiv primjer zašto je Balkan, zemlja krvi i meda, su knjižare i biblioteke. Privilegija je obilaziti ih, danas u Minhenu, Cirihu, Salzburgu, sutra u Zagrebu, na Korzu u Osijeku, pa na bulevaru u Novom Sadu, zatim u Beogradu u Knez Mihajlovoj, a onda u Gospodskoj u Banja Luci. Bez politike i patetike, ali iz nekih izloga vas prosto uplaše. Prepadnu vas njihove “poruke”, iz naslova knjiga koje vam nude.
Jad i bijeda neznanja, primitivizma i zaluđenosti. Kome još trebaju ustaše i četnici, Stjepan Radić, Milan Nedić i ostali protagonist nekog davno prošlog vremena?
Naravno i na sreću, nije svugdje isto. Objektivno, uživanje i melem za dušu su npr. knjižara „Laguna“ na Terazijama ili knjižara“ Kultura“ u Banja Luci. Na policama su jedan pored drugog Andrić i Krleža, Njegoš i Dučić, Meša Selimović, Matoš, Kočić, Kapor, kao i plejada novijih npr. Dežulović, Jergović itd.
Natovario sam ogroman paket knjiga za sebe i druge i naoružan novim
saznanjima vratih se iz tople zemlje krvi i meda u hladnu zemlju sira i čokolade!
Jednom mi je rekao neki otkaceni Švajcarac da bi najkorisnije bilo sav
Balkan cementirati i napraviti veliku pistu gdje će normalan svijet moći avionima slijetati na divno Jadransko more.
Vidi ti mangupa zapadnjačkog? Uvjek su kidisali na taj Balkan i pored svih epiteta koji mu daju! E moj narode, što reče J. Pejaković, ne znaš šta imaš!
Rade Bunić
