CIRIH, 22. januara – Laku noć Banjaluko! Ne dolazim, samo prolazim. Krivudava cesta, od Šehera prema Jajcu, prema moru. Stijene se nadvile i skoro dodiruju krov auta, a zeleni Vrbas otpozdravlja smaragdom bistrih talasa.
Idemo dalje, preko Jajca, Donjeg Vakufa, Bugojna, Jablanice… Mostar svjetluca u jutarnjoj izmaglici, dok prvi sunčevi zraci miluju Velež. Dobro jutro Hercegovino!
Ne, ne idemo na more nego u Sarajevo. Netaknuta priroda, bistre vode, zelene šume i proplanci, mame nam znatiželju. Iza svake krivine kao da će nam u susret doći Čola ili Brega. Kao stari drveni tranzistor, koji je dobro hvatao Radio Luksemburg tako i mi hvatamo prošlosti za koju se želimo čvrsto uhvatiti da ne skrenemo u budućnost.
Nekad divno Sarajevo, sinonim jugoslovenskog grada i jednog vremena koje dobro poznajem i posebno pamtim iz jedne zime i stihova Zdravka Čolića: “Zima je bila sa puno snijega, ček’o sam za Travnik vezu, stresla je snijeg sa plave kose“…
U slastičarni na Baščaršiji, testiram svoj nostalgični duh i naručujem baklavu, ali konobarici kažem da ne mogu platiti jer nemam para, na šta mi ona reče: “Ma nema veze, bolan, doćićete vi nama opet, pa ćete platiti”.
Mada, prijatno iznenađen, moj instinkt mi je govorio da će upravo takav odgovor i biti. Znao sam da nije baš „sve otišlo niz rijeku“. Ima još ljudi!
Točim gorivo u Ustiprači i čovjek na benzinskoj mi tvrdi da me poznaje. prošloj kolumni sam napisao da Balkanci “sve znaju”.
Gora Romanija, urezana u moje dječije sjećanje, nekih davnih godina, kad su gospodarile dugačke „kožne kaputine“ i kad je jedan od njih prijetio mojoj majci da će zbog jednog posječenog grabića “upoznati“ Romaniju.
Stigavši u mali grad, moj grad, uđem u lijepo uređen lokal, a tamo me dočekaju namrgođena lica koja ne mogu da ne primjetim. Nisam očekivao ni preveliku ljubaznost, ali zar ljudi moraju biti ovako nakostriješeni?
Nekad je samo jedan pogled mogao biti uzrok mnogih budnih i neprespavanih noći.
,,Lijepu pjesmu ne voli baš svako, neko baca kamen na slavuje“, stihovi su jedne lijepe i poučne pjesme, jer nekad je dovoljna nečija ljubaznost ili neljubaznost pa da taj grad zapamtimo po tome.
Sve nabrojano u ovoj priči od Banja Luke i zelenog Vrbasa, sunčanog Mostara, Sarajeva i Romanije, tu je gdje je. Od postanka svijeta. A ljudi?
Mijenjajmo sebe da bi mogli mijenjati druge, to je moja poruka za kraj. Neka nas „putnik namjernik“ ili naš gost pamti po gostoprimstvu i prijateljskom raspoloženju, to ništa ne košta, a znači mnogo.
Rade Bunić, stalni dopisnik „Glasa Kotor Varoša“ iz Švajcarske
