Tajne planine Borja: Ni manje planine ni više tajni

0

BORJA, 8. avgusta  – Od zapadnog komšije Borčića dijeli je rječica Veliki Jankovac, a  sjevernog Uzlomca potoci: Uzlomac, koji teče ka Kruševici pa dalje Vrbanji, i Bistrica i Lipljanica koji se s Lukavcem slivaju u njedra Ukrine. Od Očauša koji joj se smiješi s juga razdvaja je Mihajlovac koji naginje Velikoj Usori.

Nekoliko vrhova prelazi hiljaditi metar nadmorske visine: Urljaj 1099, Velika Runjevica 1.078, Borački komin 1.038,  Vukov vis 1.036, Kuke 1.020,  Veliki tajan 1.008 i tako redom.

Borjanski proplanci i danas su išarani  pokojom kućicom koje su zaboravljene iz nekog prošlog vremena u Jotanovićima, Đukićima, Bebama,  Gornjim Kuzmanima, na Klupama, u Lipovčiću, Bubićima i drugim manjim naseljima koja gravitiraju prema Buletiću, Pribiniću, Liplju ili Maslovarima koja su prispala u njegovom podnožju.

Čuveni geolog i karstolog Fridrih Kacer (1861- 1925) koji je u sebi nosio njemačko-češku krv zapisao je krajem 19. vijeka da se bogatstvom mineralnog uglja na tako uskom geografskom prostoru može pohvaliti malo koja zemlja u Evropi. Tako je u Maslovarama  1916. godine otvoren rudnik pa su stočari i ratari naglo postali rudari. Oko 370 rudara dnevno su iz njedara Borja vadili po 300 tona uglja što je bilo duplo više od one količine koja se u isto vrijeme proizvodila u banjolučkom Laušu.

Radi eksploatacije uglja, ali i kvalitetne borovine, bukve i hrasta koja je još ranije započeta, Austro-Ugarska je 1916. godine izgradila i uskotračnu  prugu od Banje Luke preko Kotor Varoša do Maslovara. Ovdje treba istaći da je na području Borja davno otkriveno bogato nalazište hroma koje nikada nije aktivirano.

Šumska pruga je prije Drugog svjetskog rata opasavala i sjevernu padinu ove planine, a povezivala je Kulaše i Pribinić. Treba istaći da je bilo nastojanja da se sagradi i produžetak od Maslovara do Pribinića od čega se odustalo što zbog rata, što zbog velikog prevoja.

Postoje priče da je naš poznati revolucionar Gavrilo Princip rado dolazio u Pribinić gdje ima i danas Principovo vrelo s kojeg je vodu pio i na kojem se sa svojom draganom koja je učiteljica bila u ovom selu umivao. Vjerovatno su izlete pravili do Klupa gdje su mogli jesti uzrele trešnje kojih je ovdje u izobilju bilo.

Ispod samog Borja prije nekoliko vjekova, neki tvrde još u doba Nemanjića, namjestio se manastir Liplje. Nije naodmet dodati da je dugo postojalo vjerovanje da je i manastir Stuplje bio pod Borjem prema Buletiću gdje je nekako pred posljednji rat i jedna bukva ”prohodala”.

Pola ove gore bilo je nekada u vlasništvu manastira Liplje. Solila su jedan proplanak pri samom vrhu ove čuvene planine. Tu je paslo na hiljade ovaca, a odatle, pa dolje šest-sedam kilometara do manastira bila su izgrađena korita kojima je mlijeko teklo. Ako šta prespe nije škodilo. Imalo se.

A ko je čuo za Borja, čuo je sasvim sigurno i za Hajdučku vodu. To je jedan bistri izvor na nekih 900 metara nadmorske visine s koje je vodu pio čuveni hajduk Kosta koji je strah u kosti ugonio turskim karavanama koji su se kretale između Tešnja, Kotora i Banje Luke. S tog izvora ko se vode napije pomisli u prvi mah da će mu pući gleđ na zubima. Što topliji dan, to voda studenija.

M.S.

 

 

PODELI