KOTOR VAROŠ, 22. januara – Ovo je priča o velikom čovjeku, izvrsnom profesoru i naučnom radniku, čiji su život i djelo utkali neizbrisiv trag u dušama svih koji su ga poznavali. Profesor Ostoja Đukić, čija je mudrost bila poput svjetionika znanja, danas je ispraćen na vječni počinak u rodnim Vaganima, gdje je prije 78 godina prvi put ugledao svjetlost dana.
Rođen u Vaganima 1947. godine, odrastao je pod nebom prošaranim zvijezdama koje su ga učile da je svaka misao svjetlost, ako se usmjeri na pravi put. Njegov put bio je znanje, beskrajno, duboko i nedokučivo poput rijeka koje su vijekovima nosile priče njegovog kraja. Pješačio je kilometrima do škole u Zaselju i Kotor Varošu, nesvjestan da će jednog dana njegove riječi oblikovati generacije.
Učionica je bila njegovo carstvo, a njegovi đaci i studenti stanovnici tog carstva, jer je vjerovao da u svakome od njih leži nešto posebno, neka iskra koja može obasjati svijet. On nije samo prenosio znanje, on je živio ono što je govorio. Njegove lekcije nisu bile puko ponavljanje činjenica, već su bile vrata ka razumijevanju života, pravde, etike i ljudskog dostojanstva.
Filozofija za njega nije bila samo nauka, već način života. Pisao je, istraživao, razmišljao i ostavljao trag. Jedna od mnogobrojnih njegovih studija „Filozofski temelji morala i prava” ostala je vječita inspiracija onima koji tragaju za istinom. Njegove knjige, poput „Pregled indijske filozofske i njoj srodne misli” i „Filozofija morala”, nisu samo riječi na papiru – to su putevi ka razumijevanju dublje stvarnosti, mostovi između prošlosti i budućnosti.
Ali ono po čemu ćemo ga najviše pamtiti jeste njegova ljudskost i njegov karakter. Bio je oslonac onima koji su tražili smisao u nauci, utočište svima koji su se gubili u olujama života. Njegova blagost i mudrost bile su poput ruku koje podižu posrnule i pokazuju im da svaki pad može biti novi početak.
Danas, dok ostajemo bez još jednog velikog mislioca, njegove riječi odzvanjaju u srcima onih koje je učio. Njegova misija nije završena, jer oni koji su slušali njegove lekcije sada prenose svjetlost dalje. I dok se opraštamo od njega, ne treba da tugujemo, već slavimo njegov ovozemaljski život, njegovo nasljeđe i njegovu neprolaznu mudrost. Jer veliki ljudi ne odlaze, oni žive kroz riječi, djela i uspomene koje su ostavili iza sebe.
I zato on nije otišao. Njegova misija ne prolazi, jer znanje koje je širio nastavlja da osvjetljava puteve novih generacija.
ĐURO KRČIĆ
