KOTOR VAROŠ, 25. marta – Postoje zanimanja koja se ne mjere radnim vremenom, nego žrtvom. Ona u kojima čovjek ne ostavlja posao iza sebe kad zatvori vrata, nego ga nosi sa sobom kilometrima, granicama i neprospavanim noćima. Jedno od takvih je i šofersko zanimanje.
Danas, više nego ikad, borba vozača postala je jasna svima osim onih iz Federacije BiH i Savjeta ministara. Kolone kamiona na granicama nisu samo logistički problem, one su slika stanja u kojem se nalazi cijela jedna profesija. Satima i danima čekanja, vraćanja sa granice, neizvjesnost, različita tumačenja pravila i tretman koji često ne prepoznaje čovjeka iza volana, sve to ostavlja dubok trag, ne samo na vozačima, već i na privredi koja od njihovog rada mnogo zavisi.
Jer kamion koji stoji nije samo zaustavljeno vozilo. To je zaustavljen tok robe, ugrožen rok, izgubljen prihod, narušeno povjerenje. A iza svega toga stoji čovjek koji snosi posljedice sistema nad kojim nema kontrolu.
U takvim okolnostima, najavljeni štrajk nije iznenađenje, već logičan slijed događaja. To nije čin prkosa, nego potreba da se ukaže na problem koji dugo tinja. Poziv nadležnima da se sjedne za sto i razgovara bio je jasan, razuman i krajnje odgovoran potez ljudi koji ne žele sukob, već rješenje.
Na taj poziv se odazvao jedino predsjednik Vlade Republike Srpske Savo Minić, zajedno sa svojim saradnicima. Došao je da sasluša, da pokaže spremnost na dijalog i da preuzme dio odgovornosti u traženju rješenja. U vremenu kada se problemi često guraju pod tepih, takav potez zaslužuje jasno priznanje, jer razgovor je uvijek prvi korak ka rješenju.
S druge strane, izostanak predsjednika Vlade Federacije, kao i potpuna tišina iz Savjeta ministara Bosne i Hercegovine, šalju poruku koja ne može ostati bez kritike. U trenucima kada cijeli sektor trpi ozbiljne posljedice, kada privreda osjeća konkretne gubitke, a ljudi traže samo minimum pažnje i razumijevanja, nedolazak i ignorisanje dijaloga ne mogu se pravdati.
Ovdje se ne radi o protokolu, već o odgovornosti. Jer problemi vozača nisu izolovani. Oni su problemi države. Svaki kamion koji stoji na granici, svaka isporuka koja kasni, svaki ugovor koji se dovodi u pitanje su direktni udari na ekonomsku stabilnost. A ignorisanje takvih pitanja znači ignorisanje stvarnosti.
Šoferski poziv oduvijek je bio težak. Dugotrajna odsustva od kuće, umor, pritisci rokova i ogromna odgovornost, sve su to tereti koje vozači nose. Ali ono što ne smije biti teret jeste osjećaj da su ostavljeni sami.
Dijalog nije slabost, već obaveza. A ignorisanje problema nikada nije rješenje, nego njegovo produbljivanje.
ĐURO KRČIĆ
