KOTOR VAROŠ, 7. aprila – U vremenu kada se često čuje da su ljudi postali hladni, da svako gleda samo sebe i da se malo ko osvrće na tuđu muku, ovo je priča koja dokazuje suprotno. Priča koja vraća vjeru u čovjeka, u zajedništvo i u ono najvažnije da dobrota još uvijek ima svoje mjesto među nama.
Klubovi odbornika DEMOS-a i PDP-a u Skupštini opštine Kotor Varoš pokazali su da politika može imati i drugo lice, ono ljudsko, humano i plemenito. Ujedinjeni oko jednog cilja, prikupili su određena novčana sredstva kako bi pomogli liječenje našeg sugrađanina Gorana Petrušića (1991), samohranog oca iz Maslovara.
Goranov životni put, nažalost, prekinut je saobraćajnom nesrećom u kojoj je zadobio tešku povredu kičmene moždine, nakon čega je ostao nepokretan. Od tada, njegov život se promijenio iz korijena. Umjesto svakodnevnih obaveza, rada i normalnog života, došli su dani puni bola, neizvjesnosti i teških pitanja.
Nadu u oporavak Goran vidi u nastavku liječenja u poliklinici „Neuromedik“ u Nišu, gdje postoje veliki izgledi da, uz terapije i stručan medicinski pristup, ponovo prohoda. Međutim, put do ozdravljenja nije samo medicinski, on je i finansijski težak. Liječenje, terapije, pregledi i boravak iziskuju znatna finansijska sredstva koja jedna porodica teško može sama obezbijediti.
Na ovu tešku životnu priču odbornici DEMOS-a i PDP-a nisu okrenuli glavu. Nisu rekli „nije do nas“. Nisu čekali da neko drugi preuzme odgovornost. Umjesto toga, uradili su ono što bi trebalo da bude prirodno svakom čovjeku, pružili su ruku.
Nemanja Sakan, osim kao odbornik, pružio podršku i kao direktor Centra za socijalni rad, kroz jednokratnu novčanu pomoć, potvrđujući da humanost ne smije imati radno vrijeme, niti funkciju, ona mora biti stalna osobina čovjeka.
Ova akcija nije samo finansijska pomoć. Ovo je poruka. Ovo je znak Goranu da nije sam. Da ga njegovi prijatelji, komšije, drugari nisu zaboravili. Da još ima ljudi koji znaju šta znači solidarnost i koji razumiju da se život ponekad okrene u jednom trenutku i da svako od nas može doći u situaciju da mu je potrebna pomoć.
Možda prikupljena sredstva neće riješiti sve. Ali će pomoći. Možda neće odmah donijeti potpuno ozdravljenje, ali će donijeti ono što je jednako važno, donijeće nadu. A nada je često prvi korak ka ozdravljenju.
Ova priča nas podsjeća na jednu veliku istinu: čovjek nije velik po onome što ima, već po onome što je spreman da da drugome. Kada se ujedinimo oko nečije borbe, tada pokazujemo da smo društvo koje ima dušu. I baš tada, u najtežim trenucima, rađaju se najljepši primjeri ljudskosti.
Jer, kad čovjek padne, kada mu se nešto loše desi, najvažnije nije ko će ga pitati zašto je pao i šta se desilo, nego ko će mu pružiti ruku da ustane.
S.K.
