CIRIH, 27. septembra – Neko od nas, na povratku iz zavičaja, ponese sir, neko pršut, a neko slike. Neko uspomene, neko cigare i rakiju, a ja obično kofer pun knjiga.
Između ’’Halo Beograd’’, ’’Teslina Pošiljka’’, ’’Zašto psujem’’, ’’Krst na Križu’’, posebno me “razvalila” jedna knjiga koja govori o “mom” vremenu, vremenu osamdesetih, novom talasu i svemu čemu sam bio i sam direktni /sa/učesnik!!!
Malo detaljnija opisivanja čuvenih žurki u Beogradu ili tuluma u Zagrebu, ili teferića u Sarajevu vratila su mi sjećanja na to divno vrjeme, koje nostalgično moja generacija zove zlatno.
Ali, nemam namjeru pisati o žurkama i tulumima. Nije vrijeme.
Kao i većina ljudi iz moje generacije, rezigniran ovim što današnja omladina “živi” i što joj se nudi, imam strašnu potrebu malo razotkriti, ukrasti ’’istinu’’ od one manjine iz moje generacije, koja danas besramno, lažno i beznadežno obmanjuje mlade generacije.
Uh, zakomplikovah u samom početku! Ko je većina? Većina moje generacije su oni ljudi koji nisu željeli rat, ni bogaćenje preko noći, avione i kamione…
Ko je manjina?
Manjina moje generacije su oni ljudi, gore pomenuti, – gluplji, koji su krivi za rat i sve što je slijedilo poslije toga i s tim u vezi.
Neostvareni u bivšem sistemu, frustrirani svojom indiferencijom, pronašli su povoljno tlo – u mržnji, huškanju, netoleranciji…
I nažalost, što je još gore, u ratovanju.
A nakon tog besmislenog ratovanja, počelo je ostvarivanje njihovih stvarnih namjera: bogaćenje preko noći, vile,bazeni i već pomenuti avioni, kamioni…
Dok je mlada generacija ostala da se vrti u krugu tih njihovih “istina”, koje govore da nije valjalo ništa što je bilo prije njih.
A jedina istina, nedvojbena i neoboriva je: Nakon onog, oslobodilačkog, rata nudilo se jedinstvo, sloga, samoupravljanj
Poslije ovog, bratoubilačkog rata, nude se: mržnja, kapitalističko-kolonijalni položaj onih koji rade za mizernu naknadu,bez osiguranja,socijale i vjere u penziju – ukratko mrak.
Rade Bunić, dopisnik ”Glasa Kotor Varoša” iz Ciriha
