KOTOR VAROŠ, 17. septembra – Postoje priče koje nas nasmiju, one koje nas rastuže i one koje nas podsjete da život često krije čuda. A onda se pojavi priča koja sve to spoji u jedno. Neobična i nevjerovatna, ali istinita. Takva je i ova, o Švarcu i Vajsu.
Na brdu Ruika, iznad Kotor Varoša, u svakodnevnoj šetnji, iskusni lovački pas Švarc pronašao je nešto što mu je moglo biti plijen, malog zeca koji imao tek nekoliko dana. Nemoćan, bijel poput veće pahulje snijega, ležao je sam u travi na granici livade i šume. Tog trenutka, Švarac nije učinio ono što bi svaki lovački pas uradio. Umjesto da posluša instinkt, on je poslušao srce. Prihvatio ga je kao najrođenijeg. Djeca iz komšiluka su mu dali ime Vajs. Od tada, njih dvojica su nerazdvojni.
Pas i zec dijele sve i hranu, odmor, nježnost, pa čak i životni prostor. Švarc nikada ne doručkuje ako nema i za Vajsa mrkve, listova kupusa ili salate. Često se sklupčaju jedan uz drugog i zaspu, mirno, kao da nikada u životu nisu znali šta znači neprijateljstvo.
Oni koji su ih vidjeli i koji ih viđaju svaki dan, ostaju zadivljeni: crni pas i bijeli zec, lovac i lovina, simbol su neobičnog prijateljstva.
Ali ono što njihovo prijateljstvo čini posebnim nije samo prizor, nego poruka. Ako pas i zec, životinje kojima je priroda namijenila da budu neprijatelji, mogu da prevaziđu instinkt i postanu najbolji prijatelji, šta je onda s nama, ljudima?
Zar mi, koji imamo razum, osjećaje i riječi, ne možemo da prevaziđemo svoje razlike, netrpeljivosti i podjele? Zar nije sramota da nas nadmaše životinje u onome što bi trebalo da bude naša najveća vrlina? U prijateljstvu, razumijevanju i ljubavi.
Švarc i Vajs su dokaz da svijet postaje ljepše mjesto za život, kada biramo da volimo, a ne da sudimo ili da mrzimo. Njihovo drugarstvo je poruka, svima nama koji smo ljudska bića.
Za ”Glas Kotor Varoša” piše: Sara Tomić
Bravo za Saru i ovu divnu priču