MASLOVARE, 31. marta – I danas se mogu sjetiti gdje je sjedio Điđo, gdje je, da li do prozora ili “ovamo”, gdje su sjedili Kara, Dunja, Fric, Peka, Ćeta, Kajla i tako redom u tri reda sa svim nadimcima.
Svako je znao svoje mjesto, kako u klupi tako i u redu kad zazvoni bilo na struju ili ono ručno zvono. Držeći se za ruke sa nestrpljenjem se čekalo da dežurni prozove tvoj razred. Teško i da čuješ od velike graje.
“Prljave su ti čizme, izađi iz reda, operi, pa se vrati”, čulo bi se pred ulazak u školu.
Kad bi bila kiša više nas je bilo mimo reda, nego u redu. Sreća pa je česma bila blizu. Tu se na brzinu uhvati gužva, pa moraš onda trkom do Kruševice, a ono već drugi put zazvoni.
Pogotovo u jesen i zimi ne bi baš bilo zgodno, ali hvala Petru-Peći, ložaču i njegovoj bubnjari – uvijek zažarenoj. Tako, u nekoj dječijoj toplini i dogodovštinama, redali su se naši prvi školski dani.
Voljeli smo mi, neki i nisu baš, i matematiku i srpski i prirodu i društvo, ali ponajviše fizičko, a dobro dođe i veliki odmor. Dovoljno za jednu partiju “ganje”, klikera za “džabe” ili “škole”. Velikom odmoru radovao se i Ćaršif, čini mi se tako se zvao, jer smo za par minuta znali smazati svu “rusku pitu” i halvu koju nam je svaki dan dovozio i prodavao. A kad bi potekla sezona sladoleda, ni vješti Adem, ni njegova okrugla kašika ne bi nas stigli podmiriti.
Onaj ko bi se baš malo više zaigrao, zabavio oko sladoleda ili zadirkivao drugaricu bivao bi i kažnjen. Obično ide u ćošak ili te premjesti da sjediš baš s tom istom drugaricom i s njom se moraš odmah “pomiriti”.
Osim o ponašanju vodilo se računa i o higijeni. Redari smo bili svi po koji dan, ali higijeničar nije mogao biti svako. Ruke na sto i on pregleda. Najgore je bilo kad stignu orasi… A još gore kad dolaze neki doktori da nas “praše”. Sakiba nismo nikako voljeli, prašio je sve odreda. Tako je bilo, časne mi pionirske.
Pionir sam s tim se dičim, a kako i ne bi… Na glavi kapa oko vrata marama, sve svileno da svilenije ne može biti. Bilo kakva priredba – vadi uniformu, a za Titovu štafetu posebno spremanje. Jedva jutro da svane, pa da staneš u taj svečani špalir. Kažu – krenuće sa Boraka, pa čekaj povazdan. Onda iz Varoša dođu “kola”, pokupe štafetu, ‘‘odnesoše‘‘ drugu Titu, a mi bacamo cvijeće, jedva krov da se vidi.
Brzo je prošlo to vrijeme, kao vjetrom donijelo nas od prvog do četvrtog, od “Vesele sveske” do “Kekeca” i “Malih novina”, kao ozbiljnije školske štampe. Umjesto učitelja sad dobismo desetak nastavnika. Promijeni se mnogo šta, ali ništa što u nama i dalje ne bi bilo dijete.
“Hoćeš li mi se upisati u spomenar”, molila bi drugarica. Bio sam pod rednim brojem tri, sjećam se. A onda pitanja. Odgovorih na svako kao iz topa, pa tako otkrih ono najbitnije – ko mi je simpatija i šta mi se kod nje najviše dopada, i ko mi je omiljeni pjevač, glumac, nastavnik i tako redom, do zadnjeg lista i želje koju ostavljaš vlasniku spomenara.
Sada, kao vlasnik uspomena, ne mogu a da se ne sjetim goranske večeri, gde mi se dogodi i prvi – onaj dječiji poljubac. “Može, ali da niko ne vidi”. I to sa simpatijom iz onog spomenara.
Izlet je bio praznik, a ekskurzija san. U našem slučaju nedosanjan. Cijelu jesen kopali smo kanal za seoski vodovod i zaradili sebi, ali baš se dalo da umre drug Tito te godine i ne mrdaj nikud.
Svi smo mi znali šta znači kada Drago naredi – ustani, kad Kalamanda pokazuje kako to sila masi daje ubrzanje, pa kad te Asim ili Režbija provodaju, onako geografski, od Vardara pa do Triglava, pa kad te Anka kroz istoriju uvede u pećine od krapinskog čovjeka. Ili kada ti Rade, sa obaveznim gledanjem u njegovu kravatu, tumači fotosintezu, ili te Jero podsjeti “lijepo sam ti kazao”…
A onda opuštanje uz bogat repertoar veselih pjesmica Snježane muzičarke.
Najdublje urezana u meni i svima nama ostala je ona oproštajna, školska – u slobodnom izvođenju: “Oj, drugovi jel’ vam žao”.
Poslije ove, sve su pjesme i poruke nekako manje iskrene. Od tog rastanka ko zna dokle je ko, u ovome što se “život” zove, dospio i uspio danas, ali znam da je to vrijeme bilo iskreno, radosno, bezbrižno.
Biće mi drago ako danas barem nekoga od drugara sretnem na ovoj, samo kratkoj stazi sjećanja…
Vujadin PEŠEVIĆ
Tek sada vidih da spominjes Asima i Redzbiju….a ja zaboravio Slobodana Pedsevica.
Helem,Asim Caus je bio moj komsija,naselje Blatnjak u Donjem Varosu,otac Muharem mu je radio u Komunalnom “Bobas”,ciji jeako se ne varam jedno vrijeme bio i direktor Slobodan Pesevic.
Jesu bila fina ta vremena ali imali smo obicaj govoriti i ruzne stvari,rugati se, tako da smo sve u komunalnom zvali smetljarima.(Ovo ja kao pisac)….nisam nikada ih tako zvao,nego samo opis vremena i ljudi.
Asim je odlicno igrao fudbal.,brz sa odlicnim sutevima na go,pokusao je FK “Mladost’ ali nisu ga htjeli posto nije htio obuci kopacke-igrao je u tenama,oni nisu dali radi povrede da ga ko nagazi kramponom a on nije htio bez tena…a o Mladosti,svasta i svako je tu bio,iz Maslovara skoro nije bilo igraca do Stanisljevica koji je igrao jedno vrijeme…
Asim se odselio u Pucarevo,sadasnji Novi Travnik,tu je upoznao i ozenio Redzbiju.Onoje su predavali u skoli,imali stan,sve do rata.Razveli su se u ratu,ja sam u ratu dosao u Novi Travnik, Asim je bio cato u Armiji BiH,i ustupio mi je njihov stan da prenocim tu,Redzbija je otisla iz tog stana u drugi i odvela djecu sa sobom.
Sada ne znam gdje je, 1956 je godiste,nije to malo.
Hvala puno Vujadine. Mislim da te se sjecam onako iz vidjenja barem po slici ali se dobro sjecam Radislava Pesevica i zaboravio sam jos jednog kojeg smo zvali Pesh.Ja sam takodje rado procitao tvoj tekst i dopada mi se a reakcija mi je bila upravo iz razloga da isti dopunim,ne da te ispravljam.Volio bih jos da pises iz istih razloga i ja komentarisem a ne iz zlobe kako me predstavljaju.Drago mi je i sto citas moje komentare,ovdje sam radi nas svih iz tog doba a mladi neka sto god i nauce ako ih uoste ovdje i ima.Ja jesam pisac,svako je rodjen za nesto a ja jesam za pisanje.Vecina i u BiH vec zna za to,cak sam jednom isao u Fojnicu,usao u neku radnju,trebao printati nesto na majici za kcerku,zatraze da ostavim ime i prezime,treba im dan posla i kad sam dao vlasnik radnje procita i rece :”Jesi li ti onaj Ibrahimbeg sto pise:….”Jesam:,rekoh…On odmah narici dvije kafe i pozva me u svoju kancelariju da malo promuhabetimo….rekao je da mu se jako dopadu moja pisanja,kojih ima svugdje i da ima ljudi koji to jako vole sta i kako pisem,odusevljavaju se….Eto Vujadine ima li ista ljepse od toga i sve da hocu,ne mogu odustati….Sto se tice ove stranice ja sam pokiusao,pitao sam,poslao poruku da pisem,da imam cak i rubriku-upravo radi tih tvojih razloga koji si naveo ali nisu mi odgovorili,cak ima nekih komentara koje nisu htjeli ni da objave iako u njima nista lose nije bilo napisano…i znam da me citaju mnogi Kotrvarosani,ja se ne libim pisati,to je moje jednako pravo kao i drugih….zao mi je sto moji skolski,jedna citava generacija,od osnovne do srednje skole nece da se javi nikako….bilo je samo da se javio Vinko Petricevic-cuo da ce mi biti stampana knjiga, javio se Mirsad Fazlic,bivsi pilot i odgovorio mi je Rodoljub Lola Stanisljevic sa :”Dobro je sto si se javio:….tako sta da ti pisem,kad sve znas….Uglavnom,volio bih da se ovdje vise pise,ne moraju svi citati….ja rado sve citam
Jos jednom hvala i pozdrav od Ibrahimbega,Najboljeg pisca Bosne…..i pozdrav svima iz Maslovara koji su isli sa mnom u I Ekonomske pa ja propo i ponovio-tako sam upoznao jos vise Maslovarcana…
Bravo pisac
Hvala Vam puno na tim ispravkama vezano za ljude koje sam pomenuo u tim svojim uspomenama.Želja mi je bila da uz ta imena prikažem malo i taj “naciokolorit”našeg kraja.Nećete mi zamjeriti a ja uvijek rado pročitam Vaše komentare.Nemam je ambicije da budem i postanem neki spisatelj ali se borim,makar i nemušto ,da opišem i to veoma kratko,da nezamaram ove mlade,kako je to nekada bilo.
U vremenu kad niko ništa ne piše ovaj osvrt predstavlja, zbilja, pravo osvježenje. Bravo za pisca, budi uporan, pišeš o najljepšem životnom dobu svakog od nas.
Malo sjecanja na Kotor Varoške vatrogasce,izvidjace iz šezdesetih godina
Nije Carsif nego Casif—-i nije on prodavao ruske pite,halvu,bonbone pred skolom,nego sam ja prodavao tu iz kutije,na toj raskrsnici posto mi direktor nije dao da ulazim u skolsko dvoriste.
Pite je prodavao i moj zet Muharem,vlasnik slasticarne u Kotor Varosu kod Spomenika Palim borcima. Muharem i moja sestra Nefa su pravili,kako kazu kuhali sve to,od bonbona,paprika,halhala,gerdana,kisobrana,stapica i slicno u poslasticarskoj kuhinji-Muharem je preuzeo zanat od svog oca Kasima Palica. Taj znat niko nije obnovio a oni su oboje umrli poslije rata.
Ja sam da bih zaradio nesto para,sestra mi,oni su placali da idem prodavati njihove proizvode pred skolom u Vrbanjcima i Maslovarama a jednom sam prodavao i u Obodnjiku. Prodavao sam i pred crkovom kad je pop bio Milan Begic.
Inace smo prodavali najvise na katolickim misama,na grobljima-ispred ograde i na srpskim zborovima.Sladoled smo prodavali iz termoski,isli smo i na Svadbe,takozvane TRKre,kod muslimana,,nisam ja sam prodavao,prodavao je prije mene Hasiim, za Kasima,cak su u to doba Termoske sladoleda i kutije sa bonbonama tovarili na magarca i Hasiim je s magarcem isao na zborove i mise. Prodavao je i Seno,,Muharemov brat-i bili smo uredno placeni od Muharema….posto je on pio,jednom je u Maslovarama,zaradi se prilicno,nije sve prodao,otisao do Krusevice,bacio ostatak u vodu,dosao u kafanu Jagoda i sve zaradjeno popio……Casif i Nura nisu pravili te proizvode,oni su imali radnju KIKI,prodavali samo sladoled u Kotor Varosu a Isak Slatki je imao radnju sa kolacima,burekom,na Staroj Carsiji…kasnije je stigao Mesyd,kupio radnju od Casifive zene,Casif je umro. Svi oni su Goranci,nisu Siptari,kako smo ih nazivali.
Istina od A doZ
Svaka čast vujo
Comments are closed.